Sastala se četiri tabora
Na ubavu na polju Kosovu
Kod bijele Samodreže crkve:
Jedno tabor Vukašina kralja,
Drugo tabor despota Uglješe,
Treće tabor vojevode Gojka,
A četvrto carević:Uroša;
Carevi se otimlju o carstvo,
Među se se hoće da pomore,
Zlaćenima da pobodu noži,
A ne znadu, na kome je carstvo.
Kralj Vukašin veli: "Na mene je;"
Despot Uglješ: "Nije, neg' na mene;"
Vojvod' Gojko: "Nije, neg' na mene;"
Ćuti nejak carević Urošu,
Ćuti d'jete, ništa ne besjedi,
Jer ne smije od tri bratijenca,
Bratijenca, tri Mrnjavčevića.
Piše knjigu Vukašine kralju,
Piše knjigu, i šilje čauša
Do Prizrena grada bijeloga
Do onoga protopop-Nedeljka,
Neka dođe na Kosovo ravno,
Da on kaže, na kome je carstvo;
On je sv'jetla cara pričestio,
Pričestio i ispovjedio,
U njega su knjige starostavne.
Piše knjigu despote Uglješa,
Piše knjigu, i šilje čauša
Do Prizrena grada bijeloga,
Do onoga protopop-Nedeljka;
Treću piše vojevoda Gojko,
I on šilje ognjena čauša;
A četvrtu carević Urošu,
Piše knjigu, i šilje čauša.
Sva četiri sitne knjige pišu
I pošilju ognjene čauše
Sve potajno jedan od drugoga.
Sastaše se četiri čauša
U Prizrenu gradu bijelome
Kod dvorova protopop-Nedeljka,
Ali prota doma ne bijaše,
No u crkvi bješe na jutrenji,
Na jutrenji i na leturđiji.
Kol'ko s' silni ognjeni čauši,
Koliko su silni od silnijeh,
Te ne kćeše konje odjahati,
No u crkvu konje nagoniše,
Potegoše pletene kandžije,
Udaraju protopop:Nedeljka:
"Brže hajde, protopop:Nedeljko,
"Brže hajde na Kosovo ravno,
"Da ti kažeš, na kome je carstvo;
"Ti si sv'jetlog cara pričestio,
"Pričestio i ispovjedio,
"U tebe su knjige starostavne;
"Ja l' ćeš sada izgubiti glavu."
Suze roni protopop Nedeljko,
Suze roni, pa njima govori:
"Odbijte se, silni od silnijeh,
"Dok u crkvi zakon savršimo,
"Znati će se, na kome je carstvo."
Tako su se oni uzmaknuli.
A kad zakon Božji savršiše,
Izljegoše pred bijelu crkvu,
Tad' govori protopop Nedeljko:
"Đeco moja, četiri čauša!
"Ja sam sv'jetla cara pričestio,
"Pričestio i ispovjedio,
"Al' ga nisam pitao za carstvo,
"Već za grije, što je sagr'ješio;
"No idite u Prilipa grada
"Do dvorova Kraljevića Marka,
"A do Marka, do mojega đaka,
"Kod mene je knjigu naučio,
"Kod cara je Marko pisar bio,
"U njega su knjige starostavne,
"I on znade, na kome je carstvo;
"Vi zovite na Kosovo Marka,
"Hoće Marko pravo kazivati,
"Jer se Marko ne boji nikoga,
"Razma jednog Boga istinoga."
Otidoše četiri čauša,
Otidoše ka Prilipu gradu,
B'jelu dvoru Kraljevića Marka.
Kad su bili pred bijele dvore,
Udariše zvekirom na vrata,
To začula Jevrosima majka,
Pa doziva svoga sina Marka:
"Sine Marko, moje čedo drago!
"Tko udara zvekirom na vrata?
"Baš ka' da su babovi čauši."
Usta Marks, te otvori vrata,
Čauši se pokloniše Marku:
"Božja t' pomoć, gospodaru Marko!"
A Marko ih omilova rukom:
"Dobro došli, moja đeco draga!
"Jesu l' zdravo Srblji vitezovi,
"I čestiti carevi i kralji?"
Čauši se smjerno pokloniše:
"Gospodaru, Kraljeviću Marko!
"Sve je zdravo, ali nije mirno:
"Gospoda se teško zavadila
"Na Kosovu polju širokome
"Kod bijele Samodreže crkve,
"I oni se otimlju o carstvo,
"Među se se hoće da pomore,
"Zlaćenima da pobodu noži,
"A ne znadu, na kome je carstvo;
"Tebe zovu na Kosovo ravno,
"Da im kažeš na kome je carstvo."
Ode Marko u gospodske dvore,
Pak doziva Jevrosimu majku:
"Jevrosima, moja mila majko!
"Gospoda se jesu zavadila
"Na Kosovu polju širokome
"Kod bijele Samodreže crkve,
"I oni se otimlju o carstvo,
"Među se se hoće da pomore,
"Zlaćenima da pobodu noži,
"A ne znadu, na kome je carstvo;
"Mene zovu na polje Kosovo,
"Da im kažem, na kome je carstvo."
Kol'ko Marko težio na pravdu,
Tol'ko moli Jevrosima majka:
"Marko sine jedini u majke!
"Ne bila ti moja rana kleta,
"Nemoj, sine, govoriti krivo
"Ni po babu, ni po stričevima,
"Već po pravdi Boga istinoga;
"Nemoj, sine, izgubiti duše;
"Bolje ti je izgubiti glavu,
"Nego svoju ogr'ješiti dušu."
Uze Marko knjige starostavne,
Pa opremi sebe i Šarina,
Šarinu se na ramena baci
Otidoše u Kosovo ravno.
Kad su bili kraljevu šatoru,
Reče tade Vukašine kralje:
"Blago mene do Boga miloga!
"Eto mene moga sina Marka,
"On će kazat, na mene je carstvo,
"Od oca će ostanuti sinu."
Marko sluša, ništa ne govori,
Na šatora ne okreće glavu.
Kad ga viđe Uglješa vojvoda,
Tad' Uglješa riječ govorio:
"Blago mene! eto mi sinovca,
"On će kazat', na mene je carstvo;
"Kaži, Marko, na mene je carstvo,
"Oba ćemo bratski carovati."
Šuti Marko, ništa ne besjedi,
Na šatora ne okreće glavu.
Kad ga viđe vojevoda Gojko,
Tade Gojko riječ govorio:
"Blago mene! eto mi sinovca,
"On će kazat', na mene je carstvo;
"Kad je Marko još nejačak bio,
"Ja sam Marka vrlo milovao,
"U svilena njedra uvijao,
"Kano krasnu od zlata jabuku;
"Kud sam gođe na konju hodio,
"Sve sam Marka sa sobom vodio;
"Kaži, Marko, na mene je carstvo,
"Ti ćeš, Marko, prvi carovati,
"A ja ću ti biti do koljena."
Šuti Marko, ništa ne govori,
Na šatora ne okreće glavu,
Pravo ode bijelu šatoru,
Ka šatoru nejaka Uroša,
Dogna Šarca caru do šatora,
Onđe Marko Šarca odsjednuo.
Kad ga viđe nejaki Urošu,
Lako skoči sa svil'na dušeka,
Lako skoči, pake progovori:
"Blago mene! eto moga kuma,
"Eto kuma, Kraljevića Marka,
"On će kazat' na kome je carstvo."
Ruke šire, u grla se grle,
U bijelo cjelivaju lice,
Za junačko pitaju se zdravlje,
Pa sjedoše na svil'na dušeka.
Tako malo vreme postajalo,
Danak prođe, tavna noćca dođe;
Kad u jutru jutro osvanulo,
I pred crkvom zvona udariše,
Sva gospoda došla na jutrenje,
U crkvi su službu savršili,
Izljegoše iz bijele crkve,
U stolove pred crkvu sjednuli,
Šećer iju, a rakiju piju,
Marko uze knjige starostavne,
Knjige gleda, a govori Marko:
"A moj babo, Vukašine kralju!
"Malo l' ti je tvoje kraljevine?
"Malo l' ti je? Ostala ti pusta!
"Već s' o tuđe otimate carstvo.
"A ti striče, despote Uglješa!
"Malo l' ti je despotstva tvojega?
"Malo l' ti je? Ostalo ti pusto!
"Već s" o tuđe otimate carstvo.
"A ti striče, vojevoda Gojko!
"Malo l' ti je vojvodstva tvojega?
"Malo l' ti je? Ostalo ti pusto!
"Već s' o tuđe otimate carstvo.
"Vidite li, Bog vas ne vidio!
"Knjiga kaže, na Urošu carstvo,
"Od oca je ostanulo sinu,
"Đetetu je od koljena carstvo.
"Njemu carstvo care naručio
"Na samrti, kad je počinuo."
Kad to začu Vukašine kralju,
Skoči kralju od zemlje na noge,
Pa potrže zlaćena handžara,
Da ubode svoga sina Marka,
Bježi Marko ispred roditelja,
Jer se njemu, brate, ne pristoji
Sa svojim se biti roditeljem,
Bježi Marko oko b'jele crkve,
Oko b'jele crkve Samodreže,
Bježi Marko, a ćera ga kralju,
Dok su triput kolo sastavili
Oko b'jele Samodreže crkve,
Gotovo ga bješe sustigao,
Al' iz crkve nešto progovara:
"Bjež' u crkvu, Kraljeviću Marko!
"Vidiš, đe ćeš danas poginuti,
"Poginuti od svog roditelja,
"A za pravdu Boga istinoga."
Crkvena se otvoriše vrata,
Marko bježi u bijelu crkvu,
Za njime se vrata zatvorila.
Kralj dopade na crkvena vrata,
Po direku udari handžarom,
Iz direka krvca pokapala,
Tad' se kralje bio pokajao,
Te je riječ bio govorio:
"Lele mene do Boga jednoga!
"Đe pogubih svoga sina Marka."
Al' iz crkve nešto progovara:
"A čuješ li? Vukašine kralje!
"Ti nijesi posjekao Marka,
"Već pos'ječe Božjega anđela."
Na Marka je vrlo žao kralju,
Te ga ljuto kune i proklinje:
"Sine Marko, da te Bog ubije!
"Ti nemao groba ni poroda!
"I da bi ti duša ne ispala,
"Dok Turskoga cara ne dvorio!"
Kralj ga kune, car ga blagosilja:
"Kume Marko, Bog ti pomogao!
"Tvoje lice sv'jetlo na divanu!
"Tvoja sablja sjekla na mejdanu!
"Nada te se ne našlo junaka!
"Ime ti se svuda spominjalo,
"Dok je sunca i dok je mjeseca!"
Što su rekli, tako mu se steklo
