Mjesec kara zvijezdu Danicu:
,,Đe si bila, zvijezdo Danice?
Đe si bila, đe si dangubila,
Dangubila tri bijela dana?’’
Danica se njemu odgovara:
,,Ja sam bila, ja sam dangubila
Više b’jela grada Biograda,
Gledajući čuda velikoga, đe dijele braća očevinu,
Jakšić Dmitar i Jakšić Bogdane.
Lijepo se braća pogodiše,
Očevinu svoju pod’jeliše:
Dmitar uze zemlju Karavlašku,
Karavlašku i Karabogdansku,
I sav Banat do vode Dunava;
Bogdan uze Srijem, zemlju ravnu,
Srijem zemlju i ravno Posavlje,
I Srbiju do Užica grada;
Dmitar uze donji kraj od grada
I Nebojšu, na Dunavu kulu;
Bogdan uze gornji kraj od grada
I Ružicu crkvu nasred grada.
O malo se braća zavadiše,
Da oko šta, veće ni oko šra:
Oko vrana konja i sokola;
Dmitar ište konja starješinstvo,
Vrana konja i siva sokola,
Bogdan njemu ne da ni jednoga.
Kad ujutru jutro osvanulo,
Dmitar uzja vrance velikoga,
I on uze siva sokola,
Pak polazi u lov u planinu,
A doziva ljubu Anđeliju:
,,Anđelija, moja vjerna ljubo,
Otruj meni mog brata Bogdana!
Ako li ga otrovati nećeš,
Ne čekaj me u bijelu dvoru!’’
Kad to začu ljuda Anđelija,
Ona sjede brižna, nevesela,
Sama misli, a sama govori:
,,Što će ova sinja kukavica!
Da otrujem mojega đevera,
Od boga je velika grijota,
A od ljudi pokor i sramota;
Reći će mi malo i veliko:
Vidite li one nesretnice
Đe otrova svojega đevera;
Ako li ga otrovati neću,
Ne sm’jem vojna u dvoru čekati’’.
Sve smislila, na jedno smislila:
Ona ode u podrume donje,
Te uzima čašu molitvenu,
Sakovanu od suvoga zlata,
Što je ona od oca donela,
Punu rujna natočila vina,
Pa je nosi svojemu đeveru,
Ljubi njega u skut i u ruku,
I pred njim se do zemljice klanja:
,,Na čast tebi, moj mili đevere!
Na čast tebi i čaša i vino,
Pokloni mi konja i sokola’’.
Bogdanu se na to ražalilo,
Pokloni joj konja i sokola.
Dmitar lovi cjel dan po gori,
I ne može ništa uloviti.
Namjera ga predveče nanese
Na zeleno u gori jezero.
U jezeru utva zlatokrila.
Pusti Dmitar sivoga sokola
Da uhvati utvu zlatokrilu;
Ona mu se ne da ni gledati,
Nego ščepa sivoga sokola
I slomi mu ono desno krilo.
Kad to viđeše Jakšić Dimitrije,
Brže svlači gospodsko od’jelo,
Pak zapliva u tiho jezero,
Te izvadi sivoga sokola,
Pa on pita sivoga sokola:
,,Kako ti je moj sivi sokole,
Kako ti je bez krila tvojega?’’
Soko njemu piskom odgovara:
,,Meni jeste bez krila mojega
Kao bratu jednom bez drugoga’’.
Tad se Dmitar bješe osjetio
Đe će ljuba brata otrovati,
Pa on uzja vranca velikoga,
Btže trči gradu Biogradu –
Ne bi l’ brata živa zatekao.
Kad je bio na Čekmek-ćupriju,
Nagna vranca da preko nje pređe;
Propadoše noge u ćupriju,
Slomi vranac obje noge prve.
Kad se Dmitar viđe na nevolji,
Skide sedlo s vranca velikoga,
Pak zavrže na buzdovan perni,
Brže dođe gradu Biogradu.
Kako dođe, on ljubu doziva:
,,Anđelija, moja vjerna ljubo,
Da mi nisi brata otrovala?’’
Anđelija njenu odgovara:
,,Nijesam ti brata otrovala,
Veće sam te s bratom pomirila’’.
