Službu služi slavni knez Lazare
U Kruševcu, šancu šarenome,
Službu služi svetog Amosija.
Svu gospodu zove na svetoga
Sa knjigama i sa zdravicama.
Skupi mu se sva srpska gospoda,
Pa je redom u sovri posadi
Po gospodstvu i po starešjinstvu;
Uvrh sovre slavni knez Lazare.
Tu sjedoše piti vino ladno.
Taman biše vina najvišega,
I o svakom dobru besjeđahu,
Al'pošeta gospođa Milica,
Đlako šeta po carskokm divanu, -
Na njojzi je do devet ćemera,
Ispod grla do devet đerdana,
A na glavi devet perišana,
Povrh toga kruna pozlaćena,
A u njojzi tri kamena draga:
Sjaje noćom kako danjom sunce;
Pa besjedi slavnome Lazaru:
,,Gospodine, slavni knez-Lazare,
Zazor menu u te pogledati,
A kamoli s tobom govoriti,
Bit ne može, govoriti hoću:
Što bijahu Nemanjići stari,
Carovaše, pa i preminuše,
Ne trpaše na gomile blago,
No gradiše s njime zadužbine,
Sagradiše mloge namastire:
Sagradiše Visoke Dečane,
Baš Dečane više Đakovice;
Paćaršiju više Peći ravne,
U Drenici bijela Deviča,
I Petrovu crkvu pod Pazarom;
Malo više Đurđeve Stupove,
Sopoćane navrh Raške ladne,
I Trojicu u Hercegovini,
Crkvu Janju u Starome Vlahu;
I Pavlicu ispod Jadovnika,
Studenicu ispod Brvenika;
Crkvu Žiču više Karanovca,
U Prizrenu crkvu Svetu Petku,
Gračanicu u Kosovu ravnom.
Sve to jesu njine zadužbine!
Ti ostade u stolu njinome
I potrpa na gomile blago,
A ne gradi nigđe zadužbine;
Eto nama neće pristat blago
Ni za zdravlje ni za našu dušu,
A ni nama ni komu našemu.''
Tad govori slavni knez Lazare:
,,Čujete li, sva srpska gospodo,
Šta govori gospođa Milica,
jer ne gradim nigđe zadužbine?
Hoću gradit crkvu Ravanicu
U Resavi kraj vode Ravana;
Imam blaga koliko mi drago,
Udariću temelj od olova,
Pa ću crkvi sagraditi platna,
Sagradiću od srebra bijela,
Pokriću je žeženijem zlatom,
Podnizati drobnijem biserom,
Popunjati dragijem kamenjem''.
Sva gospoda na noge ustala,
I časno se knezu poklonila:
,,Gradi, kneže, biće ti za dušu,
I za zdravlje Visokom Stefanu''.
No tu sjedi Obilić Milošu,
Sjedi Miloš dolje udno sovre,
Miloš sjedi, ništa ne besjedi.
Al'to viđe slavni knez Lazare
Đe mu Miloš ništa ne besjedi;
Nazdravi mu zlatnu kupu vina:
,,Zdrav da si mi, vojvoda Milošu!
Pa mi i ti štogođ progovori,
Jera hoću zadužbinu gradit''.
Skoči Miloš od zemlje na noge,
Skide s glave samur i čelenke,
Pa je časno kneza podvorio;
Dadoše mu zlatnu kupu vina,
Ne pije je, poče besjediti:
''Bala, kneže, na besjedi tvojoj!
Što ti hoćeš zadužbinu gradit:
Vreme nije, niti može biti;
Uzmi, kneže, knjige starostavne,
Te ti gledaj što nam knjige kaže:
Nastalo je pošljednje vrijeme,
Hoće Turci carstvo preuzeti,
Hoće Turci brzo carovati;
Oboriće naše zadužbine,
Oboriće naše namastire,
Oboriće crkvu Ravanicu, -
Iskopaće temelj od olova,
Slijevaće u tope đulove,
Te će naše razbijat gradove;
I crkvi će rasturiti platna,
Slijevaće na ate ratove;
Hoće crkvi pokrov rasturiti,
Kadunama kovati đerdane;
Sa crkve će biser raznizati,
Kadunama ponizat đerdane;
Povadiće to drago kamenje,
Udarat ga sabljam'u balčake
I kadama u zlatno prstenje.
Već me ču li, slavni knez-Lazare!
Da kopamo mermera kamena,
Da gradimo crkvu od kamena,
I Turci će carstvo preuzeti
I naše će zadužbine služit
Od vijeka do suda božjega:
Od kamena nikom ni kamena''.
Kad to zču slavni knez Lazare,
Tad Milošu bio govorio:
,,Vala tebe, vojvoda Milošu!
Vala tebe na tvojoj besjedi,
Istina je kako što govoriš''.
